Iskustva mladih

Iskustva mladih

Mirela (25)- policajka

Imala sam 18 godina kada sam napustila stambenu zajednicu te sam privremeno živjela sa sestrom do odlaska na akademiju. Nakon akademije sam odmah dobila ugovor za stalno i počela radit. Najgore mi je bilo kod upoznavanja kolega sa posla jer ljudi jednostavno ne mogu sakrit taj pogled sažaljenja kad kažeš da nemaš roditelje i da si živjela u domu, pa na brzinu progutam knedlu i kažem „ma nema veze,sve je to život, meni je tamo bilo super i promijenim temu“. Taman prije odlaska na akademiju sam upoznala jednog dečka, bio mi je jako simpatičan i odlučili smo živjet zajedno. Čim sam počela radit digli smo oboje kredit i kupili kuću. Najviše me je bilo strah hoću li ja moći preuzet svu tu odgovornost na sebe što se tiče posla, kredita i kuće, a pogotovo djece jednog dana. Nakon godinu dana smo se i vjenčali, moj muž je meni u svemu bio najveća podrška, od akademije pa do dana današnjeg! Danas imamo svoju kuću, auto, oboje dobre poslove, prekrasnog dvogodišnjaka i drugo dijete na putu! Kada sam postala majka svi moji prioriteti su se promijenili jer sve što radimo, radimo za našu djecu. Prošlost, kakva god je, treba ostavit prošlosti i okrenut se budućnosti te učinit sve što je u našoj moći da sami sebi poboljšamo kvalitetu života i učinimo budućnost boljom i ljepšom!

Moj savjet za mlade koji izlaze iz doma je da ne odustaju od svojih životnih ciljeva i da koliko god im bude teško nikad ne izgube vjeru u sebe jer ljudi koji svašta prožive u životu su puno jači nego što misle! Ja sam svoj cilj ostvarila i svaki dan sve više uživam u svojoj obitelji a pogotovo djeci jer su oni sad moj život!

Pavo (27)- stolar

Moj prvi posao

Imao sam 18 godina kada sam napustio stambenu zajednicu i tada je krenula moja potraga za mojim prvim pravim poslom. Kažem prvim pravim jer do tada sve što sam radio je bilo preko poznanika ili privremeno kao pomoć na određenim poslovima. Nisam znao kako i gdje krenuti, oglasi su bili nejasni, premalo informacija o tome što se traži i koje vještine bih trebao imati. Bili su tipa: „Tražimo mladu komunikativnu osobu sa različitim vještinama, odgovornu, koja poznaje rad na računalu i još sto milijuna stvari“… Nisam bio siguran u sebe dovoljno kako bih ukucao broj, nazvao i na taj način saznao o čemu se točno radi. Nisam znao kako napisati životopis, koji dokumenti su mi potrebni, u biti sve što je bilo potrebno za prijavu na bilo koji posao.

Lutao sam danima po gradu čitajući oglase ispisane rukom na izgužvanom papiru, obješene po banderama i oglasnim pločama, kako bih zaradio bar 20 kuna taj dan. Nisam znao da mi za papire potrebne za prijavu na posao treba novac. Nakon nekoliko mjeseci povlačenja na raznim poslovima koji su se plaćali po satu kao ispomoć bez prijave i osiguranja, dobio sam „nogu u guzicu“ jer od pola obavljenih poslova nisam vidio ni kune. Nisam znao kako naplatiti to što sam radio niti sam znao na koji način mogu i kako bih trebao to rješavati, tako da najčešće sljedeći tjedan nisam ni došao nazad već sam tražio nešto drugo. Tako sam se vukao skoro dvije godine po raznim sitnim poslovima koji su nekad bili isplaćeni a nekad i ne jer se nisam znao pobrinuti za to, jer nisam znao kako razgovarati sa ljudima da mi isplate moj zarađeni novac. Tako da sam počeo razmišljati drugačije, pronašao sam samopouzdanje i razgovarao sa ljudima koji su nudili poslove o tome što se traži, koliko je sat, kada je isplata, moram li sam kupovati jauznu i tako dalje. No ni to nije bio toliki problem koliko nedostatak iskustva rada sa drugim ljudima a to je nešto što se uči. Nakon nekog vremena jednostavno prihvatiš da ako dolaziš u firmu u kojoj ima 15 radnika ti si novi i poštovanje nije dobiveno, ne treba se ponašati kao da „znaš sve“ i „možeš sve“ bez obzira koliko teško to bilo priznati. Poštovanje starijih je bitno jer od njih ćeš naučiti što i kako trebaš raditi. Dolaziti na vrijeme, ne tulumariti do koje doba noći ili jutra ako se trebaš ustati u 5 kako bih stigao na posao i uhvatio slobodan prijevoz. A najbitnije od svega je priznati pogrešku koji si učinio, jer najgore je ako prešutiš i okrivi se netko drugi. To su sve stvari za koje mi je trebalo jako dugo vremena kako bih naučio i radio bez opterećenja. Nakon par mjeseci dobio sam ponudu za posao od jedne firme sa par zaposlenika, nakon što sam odradio jedan posao za njih. Šef je vidio kako sam odgovoran prema poslu, kako za sobom ostavljam čisto i uredno, alat je uvijek na svom mjestu, kako se odnosim prema drugim ljudima na radnom mjestu. Nakon razgovora, šef mi je pomogao skupiti sve papire, platio je zdravstveni pregled i prijavio me sljedeći mjesec. Proveo sam dvije godine u toj firmi i onda sam se odlučio potražiti nešto drugo, ne bolje već drugačije.

Ako nemaš hrabrosti i samopouzdanja pričati sa ljudima koje ne poznaješ, uvijek imaš nekog bliskog s kime možeš razgovarati o tome i vidjeti na koji način i kako preči tu prepreku. Informiraj se, Internet je besplatan u gradskim knjižnicama, ali trebaš zamoliti za korištenje. Nemoj uzimati za pravo ono što nije tvoje za uzeti. Probaj pronaći modus kako riješiti papire i nemoj si dopustiti da te netko za te papire izrabljuje, potpiši ugovor da ćeš svaki mjesec od plaće dati dio novca. Isto tako ako prvi mjesec nemaš novca za prijevoz, pitaj radnike u firmi tko i kada putuje i vidi s njima na kraju mjeseca koliko trebaš dati za prijevoz nakon što dobiješ plaću. I nemoj sjediti 6 mjeseci na guzici u firmi koje te ne isplaćuje, ako si dobar i odgovoran radnik sa bilo kojim zanimanjem, pronaći ćeš nešto bolje jer se te osobine cijene.

Dado (23)- vozač motornog vozila

Moje iskustvo u traženju prvog posla zvuči ovako: Da bih našao svoj prvi posao, morao sam se prvo prijaviti na burzu rada i posavjetovati se sa svojom savjetnicom koju sam odmah dobio. stvar je išla lagano. Otišao sam na internet pogledao poslove i poslao zahtjev za posao, međutim, vrlo ubrzo sam dobio odgovor da sam primljen i da moram iz porezne uprave donjeti poreznu kartu, iban, i osobnu iskaznicu. s tim da sam prije toga odnio osobno svoj životopis. Razgovor za posao mi je izgledao poprilično dobro, i korisno, dobio sam informacije gdje, kako i kamo moram otići.

Moj savjet je da u pronalasku posla ne treba birati vrstu posla i veličinu plaće, nego prihvatiti bilo kakav posao, a s vremenom će doći i nešto bolje kasnije.

Moj prvi posao preko burze je bio, sezonski rad u Njemačkoj na određeno vrijeme, obavljao sam vrtne poslove. Danas radim u staračkom domu kao tehničko osoblje.

Obratiti pažnju u pronalasku posla treba na: mjesto tj daljina posla na koju treba putovati, točnost, odgovornost, biti dobar na poslu, i čuvati svoju plaću, probati zadržati radno mjesto.